Glas Zahvalnosti

„Svoje ruke perem u nedužnosti i obilazim oko tvoga žrtvenika, Gospode, da razglasim pjesmu zahvalnu i navijestim sva tvoja čudesna djela.“ —Psalam 26:6, 7

SVAKE godine 5 kolovoza u našoj se zemlji obilježava Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Taj se dan slavi kao spomen na pobjedu u Domovinskom ratu. Ljudi se tog dana zahvaljuju i Bogu za mir i materijalni prosperitet kojeg su dobili. Dakako prikladno je da cijelo čovječanstvo prepozna Božju dobrotu i da nastoji na koji god način pokazati svoje cijenjenje. Bolje je biti zahvalan i jedan dan u godini nego uopće ne biti zahvalan.

Kao Isusovi sljedbenici mi bi smo trebali više no itko drugi dati hvalu Bogu. Svaki nas dan poziva na zahvalnost. Također trebalo bi nam biti drago što imamo prednost zahvaljivanja na što nam se skreće pažnja s tim nacionalnim održavanjem Dana Domovinske zahvalnosti. Zajedno s drugim ljudima trebali bi smo se prikladno zahvaliti Bogu za materijalne blagoslove hrane, odjeće, domova u kojima živimo, te za mnoge druge dobre stvari u životu. Međutim, ako smo od onih koji su posvetili svoje živote da hodaju putem žrtve s Isusom, postoje blagoslovi od daleko veće važnosti od onih materijalne prirode.

Svi bi trebali biti zahvalni za materijalne blagoslove, jer oni su neophodni za naš svakodnveni život. Koliko bi smo više trebali biti zahvalni za one božanske milosti koje su neophodne za vječni život. Ono što je najvažnije od tih duhovnih blagoslova je prednost imati spoznaju o Bogu. „A ovo je vječni život,“ Isus je rekao „da spoznaju tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.“ (Ivan 17:3) Spoznaja o Bogu je moguća jedino poznavanjem njegovog plana, ili, kako navodi naš uvodni tekst, njegovih „čudesnih djela,“ i našeg mjesta u njemu. Prepoznati naše mjesto u Božjim pripremama, i naš udio u njegovim djelima, znači imati spoznaju o načinu na koji se on ophodi s nama. Ona također zahtijeva cijenjenje s vjerom, providnosti našeg Nebeskog Oca u našim životima, bila ona gorka ili slatka.

SPOZNAJA O STVARANJU

Ono što je bitno za naše poznavanje njega je shvatiti i vjerovati u ono što Biblija govori u vezi Božjih stvaralačkih djela. U tim stvaralačkim djelima koja su navedena u 1.Mojsijevoj, vidimo prikazanu Božju silnu moć, njegovu beskrajnu mudrost, i njegovu bezgraničnu ljubav. U događajima koji su uslijedili nakon stvaranja, promatramo prikazanu Božju pravdu. Kako bi smo doista trebali biti zahvalni za ovo razumijevanje, i da nam je Gospod dao oči da razabiremo i srca da vjeruju u ono što njegova Riječ objavljuje kao istinu o stvaranju. Kako je divna spoznaja o Bogu savršenog reda i planiranja, u usporedbi s nevjerom mnogih koji tvrde da je sav život nastao sam od sebe, i čiji je jedini „bog“ slučajnost.

U stvaranju čovjeka i Božjih priprema za njega, vidimo Stvoriteljev naum što se tiče ljudske rase. Čovjek je bio „učinjen malo manjim od anđela,“ objavljuje Biblija. (Ps. 8:4-8) On nije bio pola čovjek, pola anđeo, niti je evoluirao od životinja. Biblija vrlo jednostavno kaže, on je bio „učinjen.“ Čovjek je bio stvoren da živi zauvijek u savršenstvu, i bila mu je dana vlast nad zemljom i nad svim životinjskim kraljevstvom. On nije bio stvoren da živi privremeno i da pati i umre s mogućnošću da uživa bolje postojanje u nekom drugom dijelu svemira. Ova spoznaja istine u vezi sa stvaranjem čovjeka i božanskog nauma u vezi s njim može izgledati nevažnom, međutim dobro je sjetiti se sa zahvalnoću što ona znači nama u povezanosti sa cjelokupnim Božjim planom, kroz kojega nam je bio otkriven njegov karakter. Stvaranje je temeljna istina koje bi smo se uvijek trebali sjećati sa zahvalnošu.

ČOVJEKOV PAD

Istina o padu čovjeka je prekrasno jednostavna i razumljiva. Budući je bio stvoren savršenim, i na sliku Božju, Stvoritelj je s pravom zahtijevao apsolutnu poslušnost. Čovjek je bio neposlušan, i bila mu je proglašena smrtna kazna. Ovdje je bila otkrivena Božja pravda. Sve što je Adam posjedovao, uključujući sam život, bilo je njegovo zbog Božje dobrote. Najmanje što je mogao učiniti bilo je da pokaže svoje cijenjenje slušajući Stvoriteljev zakon. Ipak, on nije uspio napraviti niti to, pa je stoga to što mu je Bog uskratio svoje blagoslove bilo pravo i ispravno. Bog je rekao, „U prah ćeš se vratiti.“ (1 Moj. 3:19) On nije rekao, „U vječne muke ćeš se vratiti.“ S obzirom da je čovjek bio stvoren da živi, smrt – smrt kao prestanak postojanja bila je osmišljena da traje zauvijek – je bila Božja pravedna kazna.

Pravi je blagoslov znati Istinu koju sadrži Biblija, međutim kada shvatimo da svaki njen detalj skladno doprinosi našem poznavanju Boga, tada naša spoznaja postaje daleko šira i ima više smisla. Božja pravda je s pravom osudila ljudsku rasu na smrt, međutim Božja je ljubav pružila našin oslobođenja od te kazne – bez kršenja njegove pravde. Budući je Božja ljubav postala djelotvornom, on je počeo davati obećanja o budućem izbavljenju. „Sjeme“ žene trebalo je „potrti“ glavu zmiji. (1 Moj. 3:15) „Sjeme“ Abrahamovo trebalo je blagosloviti sve narode na zemlji. (1 Moj. 12:3; 28:14) Trebao je biti poslan „Kralj,“ „Mesija,“ „Knez Mira,“ „Vječni Otac,“ „Otkupitelj.“ (Iza. 9:6,7; 59:20; Dan. 9:25,26; Zah. 9:9) Prema apostolovim riječima bilo je obećano da će biti „vremena obnove svega, o čemu je odvijeka govorio Bog na usta svih svojih svetih proroka.“ (Djela 3:21) Za sva bi smo ta obećanja trebali biti veoma zahvalni.

NEIZRECIVI DAR

Božanska priprema obnove predivno naglašava biblijski portret Boga. Kako je smislena ta spoznaja u svijetlu Božjeg dara njegovog ljubljenog sina da bi njegov plan o konačnom oporavku mogao biti ostvaren u skladu s njegovom voljom. Uvijek bi smo trebali biti zahvalni za razumijevanje nama poznatog teksta, „Jer Bog tako uzljubi svijet te dade Sina svojega jedinorođenoga da svaki koji vjeruje u njega ne propadne, nego ima život vječni.“ (Ivan 3:16) Jedna od najvećih tragedija koja bi nas kao Kristove sljedbenike mogla zadesiti je da izgubimo naše cijenjenje tog „neizrecivog dara“ Božje ljubavi. (2 Kor. 9:15)

Božji veliki projekt obnove zaista će biti ostvaren zato što je jedinorođeni Sin Božji postao tijelom kako bi pretrpio smrt, i zato što je bio vjeran u polaganju svog zemaljskog života kako bi otkupio grijehom – prokleti i umirući svijet. Naša spoznaja Istine trebala bi nam dati takvu živu sliku Božjeg zanimanja za svijet čovječanstva da možemo biti uistinu uzbuđeni u odnosu na izgled obnove jadnog stenjućeg stvorenja. Nemojmo misliti da nas ne zanima obnova. Istina je, mi ne očekujemo za sebe zemaljsku obnovu, ukoliko nastojimo slijediti Učiteljeve stope žrtve. Međutim, nas se uvježbava da budemo oni koji će dijeliti blagoslove obnove svijetu. To je bitan dio Božjeg plana, i ništa što je on planirao njegova djeca ne bi trebala smatrati kao nešto uobičajeno.

NEBESKI POZIV

Isus bi za nas trebao značiti mnogo više nego za svijet u cijelini. Istina je on je Otkupitelj svijeta, kao što je i naš Otkupitelj. Međutim on je također naša Glava, naš Zastupnik, naš Vrhovni Svećenik, i naš budući Zaručnik. Dok razmišljamo o tim blagoslovljenim stvarnostima – nećemo uspijeti biti zahvalni ako ne razmišljamo o tome – prisjećamo se naše slavne prednosti da budemo Božji i Kristovi suradnici u izvršavanju božanskog plana. Naš je poziv nebeski, i imamo prednost trčati „k cilju, k nebeskoj nagradi kojoj nas Bog zove u Kristu Isusu.“ (Filip. 3:14)

Dok razmišljamo o različitim detaljima Božjeg ljubaznog plana koji je učinio mogućim da mi kao pripadnici pale rase, uživamo takav uzvišeni položaj kao suradnici s njim i sa Isusom, naša zahvalnost ne bi trebala znati za granice. Prema tome ništa ne bi trebalo biti zadržano u izražavanju našeg cijenjenja za njegovu vjernu ljubav. Trebali bi smo biti zahvalni svaki dan u godini, i sve što imamo i „sve što je u nama,“ trebalo bi „blagosiljati sveto ime njegovo.“ (Ps. 103:1)

Božanska milost koja je učinila mogućim za nas da nas se računa kao prihvatljive Božje sluge, veliki je razlog za zahvalnost. Ispravno gledište puno cijenjenja toga izrazio je apostol Pavao kad je napisao, „Jer Kristova nas ljubav goni kad ovo mislimo: ako je jedan za sve umro, to su svi umrli. A jest umro za sve, da oni koji žive ne žive više sebi, nego onome koji je za njih umro i uskrsnuo.“ (2 Kor. 5:14, 15)

SMATRANI SAVRŠENIMA

Nikad ne bi smo trebali zaboraviti što zasluga Kristove žrtve uistinu znači s obzirom na naš odnos s Bogom. Zbog te ljubazne pripreme Bog nas gleda kao da smo savršeni. Pripisana nam je Kristova pravednost kroz vjeru u njegovu krv, i Bog prihvaća naša najbolja nastojanja kao da su bila savršena. (Rim. 4:6-8) Na temelju toga imamo dodatnu prednost da predstavimo „svoja tjelesa kao živu žrtvu“ – ne više mrtvi u prijestupima i grijesima – s jamstvom da su „sveta“ i stoga „ugodna“ Bogu. Apostol objašnjava da je to naša „razumna služba“ – jedini razuman način na koji možemo ispravno izraziti našu zahvalnost za Božju milost. (Rim. 12:1)

Naš nam uvodni tekst daje sličnu misao. David, koji je bio predslika Krista i njegovih sljedbenika, rekao je, „svoje ruke perem u nedužnosti.“ Isus je bio nedužan – „svet, nevin, neokaljan, odvojen od grješnika.“ (Hebr. 7:26) Grijeh pale rase ga nije onečistio i on nije bio odgovoran za njega. Kroz zaslugu njegove otkupne žrtve pravi Kršćanin uživa isti blagoslovljeni položaj nedužnosti. Trebali bi smo međutim imati na umu, da kao i kod Isusa tako isto i kod nas, nedužnost pred Bogom je održavana jedino kroz vjernost u vršenju njegove volje. Kao takva, pravednost u Božjim očima nikada nije popraćena sa negativnim, neaktivnim stavom. Umjesto toga, mora u najvećoj mogućoj mjeri donijeti izričitu, aktivnu poslušnost njegovoj volji. Isusov je stav bio, „Evo dolazim! U svitku knjige pisano je za mene da činim tvoju volju, o Bože.“ (Hebr. 10:7)

Jezik našeg teksta odvodi nas u dvorište koje je okruživalo predodžbeni Tabernakul, gdje su se nalazili i bakreni žrtvenik i posuda s vodom. Svećenici su se prali kod te posude za pranje, što je predočavalo naše „očišćenje vodenom kupelji i riječju.“ (Efež. 5:26) Jedino kada smo tako oprani možemo imati položaj nedužnosti pred Bogom i imati prednost prinašanja žrtve. Ćišćenje samih sebe s tom „vodom i riječju,“ ne zahtijeva samo studij Božje Riječi, nego i dovođenje nas samih u sklad s njenim pravednim zahtijevima. Ukratko ti su zahtijevi: priznanje grijeha i pokajanje; vjera u prolivenu krv Otkupitelja; potpuno posvećenje kako bi se vršilo Božju volju; i svakodnevni napor da se svaka naša misao, riječi i postupci usklade sa visokim normama pravednosti koji su izneseni u Bibliji.

Međutim postoji više toga u Kršćanskom životu nego samo „svoje ruke prati u nedužnosti.“ Naš nam tekst daje daljnje misli, govoreći, „obilazim oko tvoga žrtvenika Gospode.“ Čišćenje naših života s krvlju Kristovom, i naša najbolja nastojanja da se uskladimo sa pravednim zahtijevima Riječi Božje, samo su nužni preduvjeti žrtve, ali sami po sebi nisu žrtva. Pozovemo li se na uređenje predodžbenog Tabernakula, čišćenje se vršilo kod spomenute posude, međutim žrtva se prinosila na žrtveniku.

ŽRTVA HVALE

David povezuje žrtvenik - simbol žrtve – s glasom zahvaljivanja. To ukazuje da svesrdna zahvalnost poziva na žrtvu. Ništa manje od toga se ne bi trebalo uzimati u obzir kao odgovarajući odgovor Gospodu za sve ono što je on učinio za nas. Apostol Pavao izražava tu misao, govoreći, „Po njemu dakle prinosimo svagda Bogu zahvalnu žrtvu, to jest plod usana koje slave njegovo ime.“ (Hebr. 13:15) Ovdje je Pavao možda imao na umu izjavu iz Hošee 14:2, gdje prorok govori o prinošenju Bogu „junaca usana svojih.“ U svakom slučaju, misao je da Kršćansko zahvaljivanje uključuje žrtvu, kako je bilo predočeno sa predodžbenim žrtvama Tabernakula.

Postoje razni načini na koje možemo ponuditi žrtvu hvale Bogu. Mi možemo pjevati himne hvale, koje su mu nesumnjivo ugodne. Međutim u ovaj oblik hvale nije uključeno puno žrtve. Ipak, užitak je podignuti naše glasove u pjesmama hvale darivatelju svakog dobrog dara i savršenog poklona. Naše bi smo zahvale Bogu trebali izraziti posredstvom molitve. Blagoslovljena je prednost izliti pred njim naša srca u hvali i divljenju, govoreći mu koliko ga puno cijenimo i volimo. Takav kad hvale je miomiris našem Nebeskom Ocu. Ovaj oblik hvale bio je prikazan sa prinošenjem kada na zlatnom kadionom žrtveniku u Svetinji Tabernakula.

Trebali bi smo imati na umu da je svećenik donio žar s kojim se palio kad na zlatnom žrtveniku sa bakrenog žrtvenika u dvorištu. Da vatra žrtvi nije gorjela na ovom žrtveniku tada se ne bi mogao zapaliti kad na zlatnom žrtveniku. Jedno je ovisilo o drugom. Premda se molitve, divljenja i hvale mogu smatrati izravnim prinosima kada Gospodu, on je tako uredio stvari da ih mi ne možemo prinijeti iskreno i prihvatljivo osim ako nemamo njegov Duh. Ako imamo njegov Duh, u isto vrijeme kada prinosimo kad na zlatnom žrtveniku, mi ćemo također prinositi i dobra djela na bakrenom žrtveniku u dvorištu. Mi ćemo tražiti „dok imamo vremena,“ da „činimo dobro svima, a osobito onima koji su s nama u istoj vjerničkoj obitelji.“ (Gal. 6:10)

„TVOJA ČUDESNA DJELA“

U našem tekstu, David objašnjava drugi važan aspekt „glasa zahvalnosti,“ rekavši da bi smo trebali da bi smo trebali govoriti o svim Božjim čudesnim djelima. Činiti to znači svjedočiti za Istinu. David nije mislio da bi smo trebali govoriti Gospodu o njegovim djelima. Ponekada kad se molimo na sastancima Gospodinovog naroda, bi mogli biti skloni govoriti Gospodu glede njegovog plana, međutim to nije potrebno. Bog zna sve o svojim djelima i ne treba da ga mi podsjećamo na to. Međutim, u isto vrijeme, izraziti hvalu i zahvalnost za njegov plan i sva njegova čudesna djela u molitvi Bogu uvijek bi trebalo biti na mjestu. (Ps. 89:5; 107:8; 150:2)

Drugima trebamo govoriti o Božjim čudesnim djelima. Čineći to mi „objavljujemo slavna djela onoga koji nas pozva iz tame k svojemu divnome svjetlu.“ (1 Pet. 2:9) Zaista je divna prednost govoriti drugima o Božjim djelima. Svako obilježje njegovog plana nam je užitak, i naša se radost u Istini povećava kad o njoj govorimo drugima. Čak i kada mi jedni s drugima razgovaramo o njoj ona nam postaje još dragocjenijom, još čudesnijom.

Nema boljeg načina – u stvari nema uopće načina – da živimo pravi život zahvalnosti i hvale Bogu od toga da polažemo naše živote u objavljivanju njegovih kreposti. Kada uzmemo u obzir da je sve što imamo i čemu se nadamo naše po Božjoj milosti, tada ćemo znati da naš dug zahvalnosti ne traži ništa manje nego da mu predamo naše sve, da više ne živimo za sebe, nego za njega.

David je upravo tu misao izrazio u dobro poznatim riječima: „Kako da uzvratim Gospodu za sve dobro što mi učini? Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Gospodnje. Izvršit ću Gospodu zavjete svoje pred svim narodom njegovim. Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih. O Gospode, tvoj sam sluga…ti si odrješio okove moje (oslobodio me Adamske osude). Tebi ću prinijeti žrtvu hvale i zazvat ću ime Gospodnje. Izvršit ću Gospodu zavjete svoje pred svim narodom njegovim.“ (Ps. 116:12-18)

Psalmista nas ponovno poziva da se sjetimo sa zahvalnošću dobrote Gospodnje, govoreći, „Nek hvale Gospoda za dobrotu njegovu, za njegova čudesa sinovima ljudskim! Nek prinesu žrtve zahvalne, nek navješćuju djela njegova s radošću!“ (Ps. 107:21, 22) Ovdje, kao i drugdje, David jasno povezuje zahvalnost sa objavljivanjem djela Gospodnjih. To je vrlo praktično. Da smo recimo primili posebne milosti od našeg zemaljskog prijatelja i da želimo pokazati naše cijenjenje tako da drugi saznaju o njegovoj dobroti, ne bi bilo boljeg načina za to učiniti nego da govorimo o njegovim djelima – o onome što je učinio za nas.

Gospod nam je ukazao čudesnu naklonost, i dao nam bogate blagoslove. Čudesne stvari koje nam je obećao tek će učiniti za nas – ne samo za nas nego i za cijeli svijet. Da bi smo govorili o tim čudesnim Božjim djelima neophodno je objavljivati istinu o njegovom planu. Cijeneći ono što je Bog učinio za nas, i jer njegova ljubav traži našu zauzvrat, mi moramo postati „svjetlost svijetu. Grad koji stoji na gori ne može se sakriti.“ (Mat. 5:14) Odražavajući Pavlove osjećaje, mi bi trebali reći, „Teško meni ako ne propovijedam evanđelja!“ (1 Kor. 9:16)

ZAHVALNI ZA KUŠNJE

Dok nabrajamo mnoge naše blagoslove i puštamo naš „glas zahvalnosti,“ ne bi smo trebali previdjeti kušnje koje je Nebeski Otac dopustio da dođu u naš život. Kada bi smo birali naša iskustva najverojatnije bi izbjegli stvari koje nas smetaju, dodijavaju i iskušavaju. Međutim, Bog u svojoj mudrosti vidi da mi trebamo kušnje, i u svojoj ih ljubavi dopušta. Ako smo u potpunosti zanijekali našu volju u korist njegove, tada bi smo trebali biti zahvalni što se on brine za sve naše potrebe, čak i kušnje i rešetanja koji su nužni da bi se zaokružio naš kršćanski karakter.

Neki od ispita Bog može dopustiti da testira našu vjeru i pouzdanje u njega. Drugi opet mogu biti u svrhu razvijanja našeg strpljenja i dugotrpljivosti. S vremenom mogu biti i nježna ukoravanja od Gospoda. U svakom slučaju, dopušteni su od našeg Nebeskog Oca, koji je premudar da bi griješio i prepun ljubavi da bi bio neljubazan. Čak i ako dopusti da nam dođu ozbiljna iskustva, to je učinjeno u ljubavi, i naša bi srca trebala odgovoriti sa zahvalnim cijenjenjem za taj dokaz da on opskrbljuje sve naše potrebe za rastom i razvojem u Kristu.

„Na svemu zahvaljujte,“ potiče nas apostol. (1 Sol. 5:18) To svesrdno mogu činiti samo istinom-prosvjetljeni, posvećeni Kristovi sljedbenici. Oni razumiju da ništa ne može doći u njihove živote osim onog što je za njihovo vječno dobro. (Rim. 8:28) Oni znaju da su djeca ljubaznog Nebeskog Oca koji se brine za sve njihove interese. Oni imaju jamstvo da su čak i najsitniji detalji njihovih života, što je predočeno sa vlasima s njihove glave, njemu poznati, i vođeni u skladu s njegovom mudrošću i ljubavlju. (Luka 12:7)

Ako smo istinski zahvalni za način na koji Gospod upravlja našim životima, nećemo se svjesno pokušavati opirati ili ići suprotno njegovoj volji. Umjesto toga, s molitvom u našim srcima i pjesmom na našim usnama, nastavit ćemo ispunjavati sa zahvalnošću naše zavjete njemu, čuvajući našu žrtvu na žrtveniku sve dok ne bude u potpunosti gotova. „Ali on zna moj put; kad bi me prokušao, izašao bih kao zlato“ rekao je Job. (Job 23:10) S nama je isto, Bog dopušta da dođe vatra nevolje kako bi se pročistilo zlato našeg karaktera. Kako je dragocjena sljedeća misao da Veliki Talilac regulira vrućinu. On neće dopustiti da budemo kušani preko onog što možemo nositi. Ako vidi da vrućina postaje toliko jakom da bi nas mogla povrijediti kao Nova Stvorenja, on stvara izlaz. (1 Kor. 10:13) Zaista, Bog zna za nas i brine se. (1 Pet. 5:7) Neka bi ova blagoslovljena istina postala tako temeljito utvrđena u našim umovima i srcima da ništa neće moći poremetiti naš unutarnji mir i spokoj u njemu i u njegovim obećanjima.

Mi uživamo u ovoj spoznaji zato što „Bog je Gospod, on nas je obasjao.“ Stoga ne bi smo „vezali blagdansku žrtvu užadima za rogove žrtveniku.“ (Ps. 118:27) Čineći to, bit ćemo inspirirani odgovoriti sa „pjesmama zahvalnim“ skladajući melodiju u svojim srcima Gospodu. Tražit ćemo svaku priliku da oglasimo Božje hvale diljem zemlje, i da „navjestimo njegova čudesna djela.“



Udruženje Istraživaca Biblije „Svanuće“